Osobe čije su potrebe u djetinjstvu bile zanemarivane, osobe koje su emocionalno zlostavljane ili nose osjećaj napuštenosti, kada odrastu, najčešće će biti nepovezane ili otupljene za vlastite osjećaje. Te osobe, uglavnom, neće prepoznati koje su njihove stvarne potrebe u određenom trenutku.

Napuštena i zanemarivana djeca kada odrastu tendiraju istom, napuštanju i odbacivanju sebe i svojih potreba. Ta pojava nije čudna, budući da taj dio ne poznaju i nemaju pravi osjećaj sebe. Ako i  osjete da nešto nije u redu, ne mogu prepoznati što je to.

Isto tako, neki od njih, s obzirom da nisu dobili dovoljno pažnje i njege, mogu zauzeti suprotan stav.  Zbog emocionalnog zanemarivanja ili zlostavljanja u djetinjstvu žele nadoknaditi nedobiveno te sebi samopovlađuju. Imaju veliku potrebu da se utješe želeći živjeti na lak način. Kada život postane težak, oni posežu za hranom, alkoholom, drogom, kupovinom, kockom, partnerima ili bilo za čim što bi im dalo trenutno dobar osjećaj.

Kako je temeljno uvjerenje bezvrijednost, bilo kakva kritika izvana makar i konstruktivna, vratit će ih natrag, povući će se, zamrznuti ili možda naljutiti. Kritika je podsjetnik na bol kada su bili zanemarivani, odbačeni, napušteni. Prisutan je osjećaj straha da drugi ne otkriju tko su zapravo.

Potrebno je otkriti prave potrebe i njegovati se kao brižna mama. Da bi smo bili u kontaktu sa svojim potrebama, trebamo doći u kontakt sa tijelom. Povezivanje sa tijelom  će nas voditi do potisnutih emocija.

Netko je rekao „<em>Tijelo je sveta odjeća“</em> ako ne volimo i ne prihvaćamo svoje tijelo to znači da ne volimo sebe. Put prema sebi je kroz zahvalnost prema tijelu, s ljubavlju i bez osude. To podrazumijeva prihvaćanje mjesta na kojem se sada nalazimo, koje uključuje sva naša ograničenja, nedostatke i nesavršenosti. Mjesto prihvaćanja otvara prostor za uvide i promjene. Stvaranje novih pogleda na vrijednosti, a ne površnog gledanja.

Kada osjećamo sram mi se osjećamo loše zbog toga tko mi jesmo. Osnovno kod srama je naučiti da je u redu biti taj koji jesmo ne sakrivajući svoje „loše“ dijelove od drugih. Gradeći obrambene zidove od drugih mi se ograđujemo od intimnosti, ljubavi i od drugačijeg iskustva od onog u djetinjstvu.

Gledajte duboko u sebe i pronađite svoju unutarnju ljepotu, mudrost i snagu. Pronađite onoga koji zapravo jeste. Nema potrebe za iskrivljenim metodama kao što su kozmetički zahvati, sve što trebate je biti jednostavan i lijep. Voleći sebe mijenjamo vanjsku pojavnost. Nijedne kreme, kozmetički zahvati i teretane neće učiniti da zračimo kao što će učiniti ljubav prema sebi.  Mudrost tijela postoji u svima nama. Voljeti sebe je podržavajući čin, to ne znači da trebamo biti sebični i dekadentni…

Zauzmite se za sebe kao odrasla osoba, a ne budite u podčinjenom položaju kao nemoćno dijete. Postavite sebi pitanja:

Tko je odgovoran za moje zdravlje? Doktor ili ja?

Tko je odgovoran za moje poslovno nezadovoljstvo? Šef ili ja?

Tko je odgovoran za moju emotivnu neispunjenost? Partner ili ja?

Naučiti voljeti sebe, vrjednovati svoje tijelo znači odnositi se sa ljubavlju i pažnjom prema svim potrebama tijela.

Koliko odmaram? Koliko se zdravo hranim? Koliko sebe vrjednujem ? Koliko se družim s prijateljima? Koliko se smijem, vježbam, uživam u sebi i svojim ostvarenjima, nebitno kolika su? Predahnem li kad i kažem: ovaj posao je završen, uživat ću zasluženo? Koliko sebi pružam ugodu, mirisne kupke, masaže?

Naučiti voljeti sebe je dublja duhovna dimenzija. Prihvaćanje sebe s namjerom da brinemo o svom fizičkom, emotivnom, mentalnom i duhovnom razvoju je upravo ono što trebamo činiti.

Ako prihvaćamo i volimo sebe iz srca iz svoje duhovne perspektive, možemo makar prihvatiti različitosti drugih ako ih ne možemo voljeti u cijelosti. Prihvaćanjem i voljenjem sebe utječemo pozitivno na svijet oko sebe. Čovjek koji voli sebe nikad ne može nanijeti zlo drugome.