Moramo biti svjetiljka sebi samima

rumicandle

„Moramo biti svjetiljka sebi samima“- jedne od posljednjih riječi Buddhe.  

Morate biti prisutni da bi ste dobili (natpis u kockarnici  Las Vegasa).

Svako ljudsko biće teži sretnijem i zadovoljnijem životu. Ponekad naša nastojanja završe u slijepoj ulici i ne dobijemo očekivano.  Imamo osjećaj da dajemo sve od sebe, a ipak ne ide.  

Promjena u našem životu zahtijeva našu prisutnost, povezanost s nama samima. Biti u sadašnjosti i biti prisutan je početak i kraj duhovne prakse. Samo u ovom trenutku možemo biti u bezvremenom, ovdje i sada sa svim emocijama našeg bića. Prošlost je sjećanje, a budućnost iluzija. U sadašnjem trenutku možemo osjetiti ljubav, radost, pronaći mir i biti povezani sa sobom i svojim okruženjem.

Često živimo živote u očekivanjima, planovima i vizijama za budućnost dok iz prošlosti nosimo krivnju, strahove, sram i bol.  Ako napustimo prošlost i budućnost moći ćemo osjetiti tko smo sada. Znat ćemo kako se osjećamo, kako doživljavamo našu okolinu. Suočiti se s tim dijelovima nas znači imati hrabrosti susresti se sa izbjegavanim emocijama.

Biti svjetiljka sebi samima je hrabar čin susreta sa svim bolima, tugama, tajnim nadama, gubicima, sa svime što najdublje dira naše biće. To je prekid rata nas samih sa sobom. Prestajemo se boriti, strahovati,  prestajemo biti ono što nismo. Našom odlukom da prihvatimo sebe kakvi jesmo pronaći ćemo dijelove nas od kojih smo bježali. Najčešće su to naša bol, usamljenost, bezvrijednost, sram, neispunjene želje i očekivanja.  Ta mjesta u nama  moramo dotaći s puno suosjećanja, strpljenja i prihvaćanja  kako bi ih mijenjali s ljubavlju.

Živjeti u sadašnjosti je naša stalna prisutnost. Iako će nas misli često odvoditi u neka druga mjesta, našom prisutnošću, osluškivanjem bit ćemo u kontaktu sa sobom.  Spoznat ćemo da svaka stvar koje se bojimo ili za kojom čeznemo (dvije strane istog nezadovoljstva) nas odvode van našeg srca, van zadovoljstva u životu, u lažnu ideju o tome kakav život bi nas ispunio. Naučeni smo biti ograničeni strahom i poistovjećeni sa potrebama. To zapravo govori da našu sreću vezujemo za posjedovanje nekoga ili nečega.

Kada ne bježimo od toga da osjetimo strah, bol, nezadovoljstvo, neispunjene potrebe i izbjegavane poteškoće, naše srce postaje emotivno otvorenije i mekše. Hrabrost je suočiti se sa poteškoćama i jedini je put prema sebi.  Izreka „Drhtanje čistog srca“ nosi  poruku, dopustimo sebi da nas emocije dotaknu. To znači doći u kontakt sa srcem, dozvoliti mu da osjeća. Osjećati emocije znači biti živ u potpunosti. To je mjesto spoznaje u nama  koje prihvaća našu  bol i razumije da je ima u svakom ljudskom biću.

Nađite vrijeme za sebe sjedite mirno, dotaknite mjesto u sebi koje vas povezuje sa srcem. Sa srcem možete pričati kao sa starim prijateljem. Stare kulture su to znale. Današnja životna  užurbanost odvela nas je od tog toliko bitnog dijela našeg života.

Budite iskreni sa sobom. Pogledajte svoj život bez idealizma, sentimentalnosti i pretjerivanja i pitajte sebe:

 „U što ulažem svoje vrijeme, kreativnost, ljubav, energiju?

 Je li ono što odabirem u životu, zaista ono što istinski cijenim, što me ispunjava i čini otvorenim i radosnim?“

Naš život je dragocjen da bi ga proživjeli neispunjeno. Život s potpunom prisutnošću donosi  nam osjećajnu promjenu.  Put prema srcu može potrajati, trebat će nam neko vrijeme da dotaknemo istinu u sebi, da damo slobodu svom istinskom biću, svojoj životnoj energiji. Ako ga ne slijedimo  izgubit će se zauvijek jer ne može postojati kroz nikog drugog osim kroz nas. Koliko god da traje, to je naš put, jedini put do istinskog sebe.