Biti ono što jesmo je veliki životni privilegij

“Svetac je grešnik koji nikad nije odustao” (Jogananda)

chardinInteligencija i svjetovni položaj imaju malo veze sa srećom i zdravim ljudskim odnosima.

Cilj našeg boravka na zemlji trebao bi biti posvećen našem duhovnom razvoju budući da smo mi duhovna bića u fizičkom tijelu, a ne fizička bića u potrazi za duhovnim. Posvećenost podrazumijeva našu stalnu pažnju na sve ono što se dešava u nama, bilo to pozitivno ili negativno.
Radeći na sebi, otkrivajući i mijenjajući sebe doći ćemo do naše biti, naše izvorne prirode. Živeći svoju izvornost bit ćemo povezani sa životnom radošću i srećom koja ne ovisi o bilo kojem od promjenjivih uvjeta u svijetu. Dolazak na to mjesto daje nam jedino vlastiti svjestan unutrašnji preobražaj. Promjena koja nije uvijek jednostavna i laka. Ta promjena zahtijeva prolazak kroz poteškoće kao dio našeg unutarnjeg rada, direktno konfrontiranje i mijenjanje životnih uvjerenja. Suprotno tome bijeg od konfrontiranja je bijeg od boli ali i od vlastitog života i vlastitog ljudskog postojanja.

Često se pitamo kako mogu živjeti duhovno svjesnije u svakodnevnom životu?
Kako mogu razvijati svoju emotivnu svjesnost?

Sve duhovne prakse: meditacija, povlačenje, molitva…. dobar su put ka dubljim uvidima u sebe. Ali naše svakodnevno funkcioniranje u svijetu jasno će nam pokazati gdje još nismo odrasli, gdje nosimo dječje povrede. Mjesta gdje zapinjemo, gdje nam ne ide su mjesta našeg rasta. Ta mjesta su točke našeg emotivnog, mentalnog i fizičkog izlječenja koje nose duhovno izlječenje.
Naša emotivna nezrelost stvara iznova iste bolne obrasce. Tako svakodnevno živimo bolne emocije kao što su strah, sram, krivnja i tuga, pokušavajući negirati to što nas čini nesretnim. Naše svakodnevno svjesno samopromatranje može nam pomoći da sve to u sebi vidimo jasnije. Možemo meditirati i slati dobro cijelom univerzumu ali ako se jedna osoba pojavi ispred nas sa kojom nemamo raščišćene emotivne odnose sve pada u vodu. To su jasni pokazatelji gdje smo. Neke stvari možemo svjesno mentalno potiskivati ali s tim ne rješavamo ništa emotivno.

Emotivni rast podrazumijeva susret sa svim emocijama u nama, to je rad na vlastitim osjećajima. Naše promatranje sebe sa čistim srcem. Na putu do srca dolazit ćemo u konflikt s nezrelim dječjim egom. Naša transformacija će zahtijevati promjenu i odustajanje od starih obrazaca ponašanja te prihvaćanje novootkrivenog. Ključno je voljeti i prihvatiti sebe bez osude poštujući svoje mogućnosti u tom trenutku, postavljajući zdrave granice, razumijevajući svoju fizičku spremnost.

Ako smo kroz život skloni krutim stavovima, kroz duhovnost krutost će biti još naglašenija. Kada nismo povezani sa sobom, svojim tijelom, svojim osjećajima, svojom ljudskom prolaznošću sva nastojanja ka duhovnom cilju samo pojačavaju tu odvojenost. Način na koji se ophodimo prema tijelu nema razlike od načina kako se ophodimo prema obitelji ili svijetu u kojem živimo. Ako ne osjećamo svoje istinske potrebe, ne vrjednujemo svoje tijelo ne možemo vrjednovati ni osjetiti sve oko sebe; obitelj, svijet.

Pogreške današnjeg društva kojima smo izloženi ambicije, materijalizam, izoliranost…. možemo greškom ponavljati i u osobnom duhovnom životu. Misleći da ništa ne osjećamo zapravo nosimo strah kojeg nismo svjesni. Strah od povjerenja u duge ljude u Univerzum i u same sebe. Da bi smo to prevladali, istinski se otvorili treba nam snaga, hrabrost, predan rad i srce borca. To je osobni put i susret s nama u nama. Ljubav je ono sa čim smo rođeni, strah je ono što smo naučili. Put ka srcu je otpuštanje straha bez bježanja, bez prekrivanja s bilo kojom filozofijom, materijalnom ili duhovnom. Ako želimo živjeti duhovni život potrebno ga je utjeloviti u svakodnevnom životu.

Ljudski put ka duhovnom je put kroz sve dijelove naše osobnosti – kroz fizičko, emotivno i mentalno. Taj put ostvarujemo kroz osvještavanja sebe u odnosu na svoju obitelj i okolinu u kojoj obitavamo. Ljubav i blagostanje ne možemo osjećati ako smo ispunjeni osuđivanjem, gnjevom, mržnjom, strahom, napetošću ili slično. Ti negativni unutrašnji misaoni obrasci onemogućuju nam duhovni rast. Ne možemo biti ispunjeni i zavidni istodobno. Naša okolina je kao znakovlje na putu našeg duhovnog rasta prolazeći kroz ovaj život, kroz ovo postojanje. To je naš osobni ples, ples naše duše, našeg srca sa svime oko nas dodirujući i mijenjajući kako svoje tako i njihove živote.

Postavite sebi pitanje;
-Što me može dovesti do veće otvorenosti, iskrenosti i dublje sposobnosti za ljubav?

Pri odlasku sa ovog svijeta najčešća pitanja su;
– Jesmo li voljeli na pravi način?
– Jesmo li u potpunosti živjeli svoj život?
– Jesmo li oprostili?