„Dobre ili loše navike, uvijek će dati rezultate.“ (Jack Canfield)

Odrastanjem usvajamo određene navike, kako dobre tako i loše.
Dobre navike kao što su zdrava prehrana, tjelovježba, šetnja, daju osjećaj ugode, radosti, zdravlja.

Nasuprot tome, loše navike nas opterećuju. Želimo ih se riješiti ali ne znamo kako. Većini je poznat pokušaj napuštanja loših navika nakon određenog datuma (npr. novogodišnje odluke). Optimistično zaključimo da ćemo više šetati, vježbati, manje unositi šećera u organizam, prestati pušiti, prestati piti alkohol itd. Rađaju se tako ideje pretvorene u „zavjete“, a strastvene želje i namjere najčešće rijetko opstanu. Navike utiru svoj put u nama, tako da dugoročno mi više ne posjedujemo naše navike, nego one posjeduju nas.
Dugogodišnje navike postaju nesvjesni životni program. Unaprijed znamo što će netko raditi sutra, prema onome što je radio danas. Iako znamo da će nam višak kilograma, pušenje, alkohol i općenito ne briga o sebi donijeti zdravstvene probleme, mi i dalje ostajemo zarobljenici loših navika sve dok se problem zaista ne dogodi.

Loše navike imaju svoju psihološku pozadinu. Zato ih se teško oslobađamo. One služe da trenutno umanje stres ili potisnu bol iz djetinjstva koji se nesvjesno aktivira u određenim situacijama. Na neugodan osjećaj odgovaramo unosom hrane, ispijanjem alkohola, pušenjem cigareta. To nam stvara trenutan osjećaj ugode. Ta trenutna ugoda je ključna, jer nas baš ona nesvjesno povlači dalje u ovisnost. Za razrješenje je potrebno razviti samopromatranje. Trebali bi osvijestiti je li u trenutku kada osjetimo potrebu za nečim, zaista to to za čim posežemo ili je riječ o nečem drugom.

Najčešće je u pozadini potreba za kontaktom, nečijim toplim pogledom, dodirom i prihvaćanjem nas takvih kakvi jesmo. To su trenutci kada se osjetimo praznima, samima, iako smo možda okruženi mnoštvom ljudi. Biti pored nekoga ne znači biti u kontaktu i povezan.
Najčešće kroz život „tečemo“ nepovezani sa okolinom, ali i sa sobom. Ne znamo istinski odgovoriti na potrebe drugih, zato što ne prepoznajemo niti naše osobne potrebe. Često se zapetljamo, ljuti smo zato što nam drugi ne pružaju ono što mislimo da nam trebaju pružiti, a da ih pritom to niti ne tražimo. Ne pomišljamo na to da je druga osoba isto takva kao i mi, te da i ona čeka da bude viđena i prihvaćena onakva kakva jeste.

Temelj ovakvog ponašanja i naših loših navika, kojima želimo umanjiti unutarnju napetost, vodi u djetinjstvo. Vrijeme kada su naše potrebe za ljubavlju, dodirom, hranjenjem trebale biti ispunjene. Taj najraniji period, u kojem mama ili skrbnik udovoljava svim bebinim potrebama, stvara u bebi osjećaj ugode, sigurnosti, prepuštanja. To je temelj za osjećaje koji će se javljati kasnije kroz život. Od toga da možemo imati povjerenje u ljude i svijet, do toga da se možemo uhvatiti u koštac i nositi sa svim izazovima koje život nosi. Sve neuroze, psihičke bolesti i ovisnosti, idu iz najranijeg perioda kao odgovor na to kako smo bili njegovani i podržani u najranijem periodu našeg života.

Promjena se može dogoditi samo pomoću kontakta sa drugom osobom. Trebamo ono što je izostalo u djetinjstvu. Trebamo osjećaj da smo iskreno prihvaćeni, da nas netko voli takve kakve jesmo. To ne znači da nismo bili voljeni, da nije bilo brige i skrbi za nas. Negdje u najranijoj razvojnoj fazi nije se u nas uspio ugraditi osjećaj bezuvjetne voljenosti samo zato što postojimo. Mama koja nas je njegovala nije uspjela u potpunosti zadovoljiti naše potrebe. Bilo da nije pogodila što nam treba ili je bila emotivno nedostupna. Takva skrb, pomiješana emotivnom odsutnošću, bebu uznemirava. Beba to uvijek osjeti, a to u njoj stvara osjećaj napetosti, nesigurnosti, ponekad nevoljenosti i ljutnju.

Promatrajte sebe, potražite mjesto u sebi koje želi iskren emotivan kontakt sa drugom osobom i pružite to. Možda se iznenadite kad otkrijete koliko uvjetovan kontakt želite, kad otkrijete kakva očekivanja od drugih imate ili da možda uopće ne želite kontakt, da se bojite. Rijetko se dogodi da naša iskrenost ne nađe put do srca druge osobe. Unutarnji emotivni put otvaranja prema drugoj osobi, stvaranje izgubljenog povjerenja i pozitivna reakcija druge osobe, daju nam osjećaj ugode koji rezultiraju mirom i opuštenošću. Tako u sebe ugrađujemo osjećaj radosti, samopoštovanja, vrijednosti i ljubavi prema sebi. Sve to puni naš nervni sistem što rezultira našom unutarnjom promjenom. Takve promjene s vremenom će rezultirati da nećemo imati potrebu za lošim navikama. Nećemo ih uzimati kao „rješenje“ za potiskivanje trauma i boli iz djetinjstva.
Nebalansirano unošenje hrane neće služiti kao trenutna utjeha i punjenje unutarnje praznine. Cigareta neće umanjivati napetost oko toga hoćemo li nešto dobiti ili ne. Alkohol nećemo koristiti da bismo se osjećali veselo, a perfekcionizam kao potrebu za savršenstvom da bi nas se voljelo.

Za promjenu loših navika treba najprije ustanoviti kako reagirate pri pomisli o oslobađanju iste. Za pokretanje procesa oslobođenja od loše navike trebate postići makar 51% sposobnosti donošenja odluke. Ako osjetite da ste spremni onda lagano krenite u promatranje navike koje se želite riješiti. Pokušajte ostati mirni kada se pojavi želja, ne posežući ni za čim. To bi mogao biti prvi korak prema rješenju.

Postavite si pitanja:
• Koliko se često navika javlja?
• Kako to počinje?
• Kako se proces odvija?
• Kako završava?
• Kada zadovoljim potrebu osjećam li se bolje, ili?
• Što zaista trebam?