Nesvjesno sabotiranje sebe, ponašanje kroz ograničenja nastala na osnovu najranijih iskustava.
Prenatalna faza postavlja temelj za sve faze koje slijede. Tijekom devet mjeseci, ako sve ide dobro, bebino se tijelo razvija u maternici. U trenutku oplodnje nastaje prva stanica koja nosi energiju roditelja pri začeću. Kako vrijeme prolazi, tako se postepeno razvijaju svi bebini sustavi do punog potencijala. U isto vrijeme to novo biće oblikuje sebe unutar majke, prema majčinoj vibraciji i energiji, kao i okruženju u kojem se majka nalazi. Velik utjecaj na još nerođenu bebu čine reakcije okoline na maminu trudnoću i željenost bebe. Ako majka razmišlja o prekidu trudnoće, beba će to jako osjetiti kao osjećaj neželjenosti, nevoljenosti i kao strah od smrti.
Glavno pitanje ove faze: Je li za mene sigurno razvijati se u utrobi majke i roditi se?
Kada razvojni zadaci ove faze nisu zadovoljeni, u kasnijem se životu u određenim situacijama možemo vratiti (regresirati) u taj period, osjećajući pritom intenzivno njen utjecaj, ne znajući što je i o čemu se radi.
Primjeri (nevjesne) regresije u fazu postajanja:
- Kada nam se javi potreba da stanemo kako bi sabrali svoje misli i osjećaje jer nešto ne štima, a ne znamo što.
- Nemamo odgovore zašto nešto radimo ili ne radimo. Nismo u mogućnosti to jasno artikulirati.
- Kada nas preplavi osjećaj nepotpunosti (osjećaj da me nema, da ne postojim).
- Neobjašnjiv, iracionalni strah ili kronična napetost iz neobjašnjivih razloga.
- Kronična depresija, misli o samoubojstvu.
Bivanje, postojanje.
Kada se rodimo trebamo biti nahranjeni i njegovani, treba nam netko tko će paziti na naše potrebe, tko će nam se obraćati s ljubavlju i pažnjom. Kroz kontakt dobivamo sve što je potrebno za izgradnju tjelesnih stanica. Kroz dodir ugrađujemo unutarnju sigurnost i povjerenje u život i ljude.
Na bazi toga što smo dobili, donosimo odluke o tome tko smo, što je život i što nam je potrebno da bi preživjeli. U ovoj ranoj fazi, reakcijom drugih na naš plač, na naše potrebe, izgrađujemo stav o tome jesmo li, ili nismo, ohrabreni i podržani da budemo ovdje onakvi kakvi zaista jesmo.
Za izlazak iz prve faze postojanja i prelazak u novu fazu, osjećaji ljubavi, sigurnosti, razigranosti, nježnog kontakta i emocionalne ispunjenosti sa drugom osobom, trebaju već biti ugrađeni u nas. Za završetak ove faze, imali mi 3 mjeseca ili 40 godina, potreban nam je fizički kontakt i prisutnost kroz dodir ispunjen ljubavlju.
Kada prva faza nije prošla kako treba radimo sabotažu na svoju štetu, kroz ograničavajuća ponašanja:
- nastojimo izbjeći bilo što osjećati.
- bojimo se da drugi saznaju kako nam nešto treba.
- možemo „žuriti da odrastemo“ prikrivajući pritom strah, poričući našu potrebu za bliskošću, ljubavlju i pažnjom.
- možemo „ostati mali“ u strahu, pasivni, ne radeći ništa i nervozno čekajući da drugi otkriju što nije u redu, što nam treba.
- umjesto da tražimo emocionalnu i fizičku bliskost, postajemo kruti i depresivni, crnih misli i osjećaja, držeći pritom druge osobe na distanci.
- stalno smo zaposleni, fizički i intelektualno, kako bismo pobjegli i sakrili od unutarnjih osjećaja.
- …